Noćni program

I need solitude. I need space. I need air. I need the empty fields round me; and my legs pounding along roads; and sleep; and animal existence.


22.05.2017.

Kao i svakog poslijepodneva, legla sam u svoj voljeni krevet. I kao i uvijek istopila sam se kad sam se pokrila i osjetila ljubav koju mi pruža. Opet sam željela da ga zagrlim i da se stopim s njim. Obuzela me toplina oko srca i počela sam da se tresem od ugodnosti.
A onda sam shvatila da krevet više nije moja jedina beba i da zapravo isti ovaj najljepši osjećaj donosi i jedan čovjeka. I am so happy.
Ovih dana sam taaaako lijena i samo bih da ležim na nekoj travi jedem čips i žalim se kako sam lijena. Meni je lijenost najgora bolest. Za temperaturu stavim obloge i popijem sirup i bolje si za dva dana. A šta ću s lijenošću? Što još nema tableta za to, a 21. vijek?




Stariji postovi

Slučajnih prolaznika:
10188

Powered by Blogger.ba